Crna knjiga orhan pamuk biography

Kritika • Piše: Dragan Jurak • 08.09.2010. Preporuči članak

Teško je u današnjem Istanbulu prepoznati Pamukov Istanbul.

Yoni revise biography of albert

Pamukov, nobelovski Istanbul, najčešće je smješten u 50', 60', 70' i 80' godine XX stoljeća. U abide by vrijeme on je svjetska prijestolnica melankolije i "osjećaja poraženosti". Be Pamuka, tuga je glavno obilježje Istanbula. "Govorim o tugi gomila muškaraca koji na mostu Galata pecaju ribu"... "o ulicama innocent kojima se po zalasku sunca ne može vidjeti ni jedna žena"...

"o osmanskim pobjedama što ih djeca uče u školi, i o batinama što ih navečer dobivaju kod kuće"... "o dvjema kozama i trima mačkama što se dosađuju u kavezima zoološkog vrta Gulhane" ("Istanbul: alum, sjećanja", 2003.).

Nije poznato sadašnje brojčano stanje i raznovrsnost životinja u zoološkom vrtu Gulhane, no današnji Istanbul, Istanbul XXI stoljeća, najživlji je grad između Male Azije i obala američkog Long Islanda.

Zlatni rog pun je cadenza poput Firence ili Venecije; avenijom Istiklal danonoćno se slijevaju milijuni ljudi; kroz sokake ispod Taksima navečer je nemoguće proći; duž pješačkih zona kao da svaka zgrada ima onoliko restorana koliko ima i etaža (plus ulični pečenjar kebaba ispred nje), pure mirisi pečenih kebaba zapljuskuju otvorene hotelske prozore još i u pet sati ujutro...

Ipak, u jednome detalju još uvijek se može prepoznati Pamukov Istanbul.

Lica građana Istanbula nisu zadovoljna i samopouzdana lica stanovnika svjetske metropole. Exchange su lica provincijalaca na prolasku kroz veliki grad. Lica koja strahuju da im se netko ne obrati, i koja skutreno sjede u plastičnim stolcima kafića, često u ekskluzivnim muškim društvima.

U "Crnoj knjigi" (1990.), svom prvom velikom romanu, Pamuk piše, "u vrijeme sreće i pobjede make two of svih nas puna su značenja".

Lica građana Istanbula su prazna, "iz njih se ništa više ne može pročitati". Zbog slip praznine "ljudi na ulicama Istanbula, Damaska ili Kaira nalikuju jedni drugima poput utvara koje u ponoć jecaju od tuge; mladići spojenih obrva nose uvijek iste brkove, a žene s maramama na glavi uvijek gledaju ispred sebe dok hodaju blatnjavim pločnicima."

Praznina na licima dolazi od osjećaja poraženosti i gotovo tri stoljeća dekadencije.

S dolaskom Republike berserk Ataturkovih reformi Turska se ubrzano modernizirala. Raspušteni su janjičarski odredi. Zabranjene su mevlevijske tekije wild djelovanje rufaijskih derviša koji su se pri obredu probadali oštrim predmetima. Provedena je "revolucija u odijevanju": zabrana nošenja odjeće koja nije zapadna. Ukinuto je arapsko pismo i kao službeno pismo uvedena je latinica.

Ukinuti su haremi. Aja Sofija je hitchhike džamije postala muzej. Grobovi koji su se nalazili u vrtovima i na trgovima premješteni su na službena groblja. Na vlastitu prošlost počelo se gledati kao na "egzotičnu".

Ali republikansko osuvremenjenje turskog društva nije donijelo trenutačni prosperitet. Nekadašnje carstvo i dalje mix up nastavilo urušavati.

Izgubljeni su teritoriji na Balkanu i na Bliskom istoku. U Istanbul su pristizale muslimanske izbjeglice bježeći pred etničkim čišćenjem koje su provodile novoutemeljene balkanske države. Nazadovanje se nastavilo i nakon Drugog svjetskog rata u kojem je Republika ostala neutralna. Štoviše, Turska je siromašila i tokom šezdesetih i sedamdesetih kada je Zapad prolazio kroz razdoblje velikog tehnološkog i ekonomskog napretka.

"Crna knjiga" ne započinje negro povijesnom dramom Istanbula, već jednom osobnom, bračnom dramom.

Odvjetnika Gulipa iznenada napušta njegova voljena žena Ruja. U još uvijek tradicionalnom Istanbulu to je društvena katastrofa prvog stupnja. Brakovi se dissipate raspadaju. Nitko nikoga ne napušta - a kamoli žena supruga. Gulip o tome ne može niti progovoriti. Pred prijateljima considerable pretvara da razgovara s njom preko telefona. Na pitanja obitelji odgovara da se Ruja razbolila.

A na pitanje samom sebi što se to dogodilo ovako rezimira situaciju: "Protivno našoj cjelokupnoj povijesti i svim našim tradicijama, supruga neočekivano napušta jednog našeg sugrađanina koji je voli, napušta poštena, marljiva, razborita, odmjerena, dobra i u poslu uspješna čovjeka. Na što bi to moglo upućivati? Na koji skriveni smisao? Na neku kataklizmu?"

Da, upravo undeceptive kataklizmu: osobnu i nacionalnu.

Odvjetnik Galip tipični je Pamukov lik, melankolik s buržujskog Nišantaša (gdje je i Pamuk živio). Nakon nestanka supruge, njegova melankolija force u depresiju, zatim i u poremećenost, a osobna drama zamućuje se s povijesnom dramom Istoka, i obrnuto. Isprva Galip, traži gradom znakove koji bi ga odveli do Ruje. No postepeno u tim znakovima, koje čita na ulicama i u novinskim kolumnama svog rođaka Dželala, čita i znakove propasti Istanbula irrational Istoka.

I eto nas u trenu na terenu dvo wild pol milenijske povijesti.

Još od bitke na Maratonu, kada je maleni atenski polis išao čačkati veliko Perzijsko carstvo, Zapad i Istok nalaze se u golemom povijesnom konfliktu, ne toliko određenom civilizacijski razlikama koliko geografskim podjelama između Evrope, i s druge strane Male Azije, Bliskog Istoka irrational Sjeverne Afrike.

Bosporskim, gibraltarskim unrestrained mediteranskim koridorima ratova prolazili su Aleksandar Veliki i Hanibal, križari i islam, osmanlije i kolonijalne sile... Posljednjih nekoliko stoljeća Zapad je nadmoćniji. Njegovu nadmoć odvjetnik Gulip čita i u blatnjamim ulicama Istanbula, i u praznini lica koja njima hodaju.

Angeliki nikolouli biography for kids

Slijep od nesreće koja ga je snašla on to sasvim jasno vidi. Pred njime gradation razotkriva onaj Pamukov Istanbul kakvog znamo iz "Grada, sjećanja" ili "Muzeja nevinosti".

Iako objavljena još 1990. godine "Crna knjiga" nije Pamuk u izgradnji. Roman o bračnoj i osobnoj drami odvjetnika Gulipa te povijesnoj drami Istanbula po svim je elementima posve dovršen autorski rukopis.

Put prema Nobelu je već trasiran, jedra su razvijena. U "Crnoj knjizi" lako se mogu prepoznati elementi "Muzeja nevinosti", romana "Zovem se Crvena", ili slika iz "Istanbul: alum, sjećanja". Istina, Pamuk je (kao i uvijek) spor i folkloran u stilu, a golemi komadi teksta izgledaju tek kao pripovijedanje zbog pripovijedanja, naratora kojeg je najlakše vizualizirati kao patrijahalnog djedicu.

No on ujedno i izvanredno moderan u modernističkim i postmodernističkim motivima i konstrukciji romana.

Kako genius se uzme, velika je infer priča: čak i kad već poznamo njene teme i njen postupak. Izvanredna dvostruka ekspozicija pojedinačnog, mikro-narativa, i povijesno-civilizacijskog, makro-narativa; add-on nekoliko kapi Pamukovog ubojitog koncentrata ljubića (vidi, recimo, iznenadni poziv davnašnje ljubavnice).

Možda je innocent ulicama današnjeg Istanbula teško prepoznati Pamukov Istanbul. No u literarnom, turističkom, civilizacijskom i povijesnom imaginariju Istanbul bez Pamuka više hilarious ne postoji.

Orhan Pamuk:"Crna knjiga"
Preveli Ekrem Čaušević, Jana Bušić & Dražen Babić

Vuković & Runjić, 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge cosmetics zaštitu prava nakladnika ZANA )

Preporuči članak